Da se ne zaboravi !!!!! Kraj jedne priče !!!!!
Downtonova čarolijaDaniel Richmond vodio je tvrtku za tuning Downton Engineering u Downtonu. Specijalnost su mu bile preinake koje omogućavaju visoku snagu motora uz pouzdan rad pri niskom broju okretaja. Proširio se glas da je napravio Mini Coopera koji postiže 160 km/h, i nekoliko je auto časopisa testiralo automobil. Downton Mini Cooper imao je sve uobičajene tuning preinake, uz povećanu zapreminu od 1088cc. Zbog toga je imao ubrzanje 0-100 km/h za 8 sekundi i maksimalnu brzinu od 173 km/h što su fantastične performanse čak i za današnje prilike. Novinar magazina AUTOCAR Ronald "Steady" Barker nazvao je Issigonisa da mu ispriča o automobilu. Issigonis je poželio vidjeti Downtonov Mini Cooper i Barker je dovezao automobil do Longbridgea gdje ga je njegov tvorac testirao. Issigonis je bio toliko impresioniran da je zaposlio Daniela Richmonda kao konzultanta u BMC-u.
Prvi rezultat suradnje Richmonda i BMC-a bila je sportska verzija ADO16 saloon, modelom MG 1100. Kao i Mini Cooper od 997cc, i ovaj je automobil imao 55 konjskih snaga, no razlika je bila u načinu na koji se to postiglo. MG 1100 zadržao je standardni blagu bregastu osovinu (12G726) koja se ugrađivala u Austine i Morrise. Dodatna snaga dobivena je novim dizajnom glave motora 12G206 i kasnije 12G295 koje su imale veće ventile, veći kompresioni prostor i te bolji protok zraka kroz kanale.
Izvorni se Mini Cooper dobro prodavao, te je pobirao uspjehe u natjecanjima u jednolitarskoj kategoriji. John Cooper je ponovo počeo gnjaviti BMC zahtjevima za moćnijom verzijom. Za Formula Junior sezonu 1962. Cooper tim je koristio motore A serije zapremine 1100 cc i snage 98 konjskih snaga, te se predlagalo prilagođavanje ovog motora za cestovne Mini Coopere. Šef BMC-a George Harriman nije baš bio oduševljen ovim prijedlogom, tvrdeći kako bi dodatna ulaganja u stroj za boranje bloka bila prevelika. Na kraju je ipak pristao, popustivši pritisku Johna Coopera i briljantnog upravitelja BMC-ovog odjela za natjecanja, Stuarta Turnera. Novi su motor zajedno razvili Downton Engineering i Morris Engines. Zapremina mu je bila 1071 cc, Downton je projektirao novu glavu motora (12A185, kasnije AFG163) sa ventilima od legure nikla. Motor je također imao nitriranu radilicu i sa svim ovim preinakama motor je dostizao snagu od 17 konjskih snaga.
Auto je bio opremljen diskovima promjer 7.5 inča koje su bile daleko bolje od 7-inčnih diskova koji su u Mini Coopera bili standardno ugrađivani. Tipično za BMC, nove kočnice nisu ugrađene u običnog Mini Coopera, iako bi to bio logičan korak. Nova varijanta ADO50 poznata kao Mini Cooper S javnosti je predstavljen u travnju 1963., te se prestao proizvoditi u kolovozu 1964. Model 1071S koji je postizao brzinu od 152 km/h bio je pun pogodak, i danas svaki fan Minija zna da su u tom modelu Paddy Hopkirk i Henry Liddon 1964. pobijedili na reliju u Monte Carlu. Auto i posada su pri povratku u Englesku imali herojski doček, a marketing BMC-a je to maksimalno iskoristio – pobjednička postava se čak pojavila u vrlo gledanoj emisiji ITV-a „Sunday Night at the London Palladium“. Tako je Mini stekao ugled ubojice divova.
Preuzeto sa: http://www.miniclubzagreb.hr/O-miniju/Povijest-minija/Mini-Cooper.aspx
Dostupni linkovi:
http://www.downton.com/ http://mk1-performance-conversions.co.uk/downton_index.htm http://mk1-performance-conversions.co.uk/downton.htm
